Nije mi bilo jasno i tražila sam da mi bolje objasne, no svi bi rekli: ,,vidjet ćeš, moraš to sama doživjeti...˝ i dalje sam se pitala što to tjera tolike suze i ne da se opisati? Po čemu će ovaj moj boravak ovdje ostaviti utjecaj na mene i kada odem?

 

PIŠE: Ana Marić (HKD Vrila)/uhakud.info

 

Seminar je počeo večernjom misom u najljepšoj kapelici u kojoj sam ikada bila. Poseban dojam na mene ostavile su ribe na zidovima koje svijetle plavim svjetlom. Već tada čula sam mnoge riječi fra Josipa koje ću zasigurno pamtiti. Većini nas po glavi se motala riječ VIŠE. Nikada ne možemo reći da ljubimo Isusa najviše jer uvijek se može još više, isto kao što je obraćenje put, a ne korak, početak je korak, a kraj ne postoji.


Sestra Ljilja rekla nam je da na klanjanju pred Presvetim iznesemo sve svoje muke, svoj križ, i da molimo za određenu nakanu. Naime, obje noći tijekom seminara svatko ima svojih sat vremena za klanjanje, odnosno dvoje ljudi zajedno. Na prvu pomisao sat vremena klanjanja djeluje puno, ali kad se upustite u molitvu i razmišljanja u tišini, to prođe niste ni svjesni kako brzo.


Shvatili smo da je sebično moliti samo za svoje potrebe, pa čak i za svoju obitelj. Potrebno je moliti za sve obitelji Svijeta, te ako molimo da se ispravi neki problem, molimo za sve ljude s tim problemom. I nikada ne smijemo zaboraviti da treba i zahvaliti na svemu što imamo, često toga nismo ni svjesni jer smo uvijek nezadovoljni. U želji za materijalnim i nepotrebnim stvarima izgubimo se i ne shvaćamo kakva bogatstva imamo.


Kako sam bila prilično nespremna, na brzinu sam smislila nakanu i mislila sam kako će se sada u kapelici jednostavno dogoditi neko čudo i sve će biti riješeno.


U životu još nemam neki poseban križ koji bi mogla nositi. Svi moji problemi su sitnice u usporedbi s pravim križem za kojeg vjerujem da ću ga jednog dana morati podići. Tijekom klanjanja skretala sam s prave nakane i razmišljala o toliko toga, više ni sama ne znam, ne bih li uspjela osjetili zašto sam na koncu tu. Tako je moje prvo klanjanje prošlo s mišlju da mi je u zadnjih pet minuta sinula prava nakana, ali vjerujte mi, to je bilo toliko beznačajno da se sada, dok ovo pišem, uopće ne sjećam o čemu se radilo.


Ujutro smo otišli na Svetu misu u drugu kapelicu koja je također predivna i ima krasne vitraje. Budući da je bilo lijepo vrijeme, nakon mise sestra Ljilja dala nam je neko vrijeme slobodno da sami prošetamo. SAMI! Zašto bih šetala sama? Zašto da sad i o čemu razmišljam kad je večeras opet klanjanje? Obišla sam prostor oko samostana i zastala kod Gospine špilje koja je preživjela granate i požare. Vrijeme u molitvi prebrzo je prošlo, a ja sam polako počela osjećati MIR uz sunce i povjetarac. Popodne smo proveli slušajući razne ispovijesti i priče sestre Ljilje. Vjerujte mi, dok je slušate ne trepćete, u njenom glasu se osjeća takav mir kao da je poslan upravo od Boga. Povela nas je u šetnju sve do Neretve, a putem smo molili krunicu. To je bio stvarno poseban doživljaj. Pošli smo od kipa Milosrdnog Isusa, te smo prošli pored kipa Svetog Franje koji iz daljine kao da dodiruje samostan. Vidjeli smo i groblje Časnih sestara, te goleme vinograde i maslinike. Na povratku otišli smo u srušeni samostan koji puno ljudi ne bi ni uočilo da se bolje ne zagledaju, jer svatko prvo primijeti novi samostan. Užasno je bilo gledati ruševine, zamišljate kako je to nekada bilo lijepo, ukrašeno cvijećem, a sada je sve uništeno. U crkvi u sklopu toga samostana točno se vidjelo gdje je bio oltar, zahrđali držači slika, ostaci pločica... Za sestru Ljilju i sve ostale sestre koje su tu nekada živjele to mjesto je vrlo emotivno. Kroz priču sestre Ljilje vidite da se ništa ne događa slučajno, samostan je pogađan granatama, no Časnim sestrama koje su bile unutra ništa se nije dogodilo.


U subotu uvečer na zajedničkom klanjanju nisam očekivala ništa neobično. Kleknula sam, zatvorila oči i ostali smo u tišini. Kad najednom, osjetila sam ono zbog čega ću ovu duhovnu obnovu zasigurno pamtiti cijeli život.


U početku sam se pitala bi li ovo iskustvo trebala zadržati za sebe, no tako dobivam samo ja, a ovako možda potakne još nekoga na duhovnu obnovu. Kao što sam već spomenula, klečala sam i trudila se opustiti i dopustiti Isusu da razgovara sa mnom. Tada sam osjetila kako On kleči do mene, točnije s moje lijeve strane, strane srca. Okolo je bio mrak, a ja sam se osjećala kao da se nalazimo na Maslinskoj gori. Molili smo zajedno. Nisam se molila Isusu, već S ISUSOM i tješila sam ga jer sam znala što slijedi poslije molitve na Maslinskoj gori. Uto dođe vojnik i htjede me napasti, no Isus je stao ispred mene i svojim me Tijelom branio. Osjećala sam se tako sigurno, a suze su tekle jedna za drugom. Ne od tuge, On je bio tu, već od neopisive ljubavi koju sam prvi put doživjela na takav način. Isus se radi mene suočio sa vojnikom.


Tada se dogodilo nešto neobično. Naime, i dalje sam bila prisutna, samo ovaj put sa strane, a na mom prethodnom mjestu, tj. iza Isusa stajala je jedna osoba iz mog života za koju sam se pomolila. Zatim druga osoba, pa treća...opet svi meni dobro poznati. Sve za koje sam molila Isus je branio. Bog je upravo u tom trenutku blagoslovio moje kolege sa seminara i počela je moja omiljena duhovna pjesma. Pokušavala sam pjevati, ali nisam uspjevala, pa sam se prepustila slušanju, prepustila sam Bogu da upravlja mojim životom onako kako samo On zna i to je jedino ispravno. Moj život kao i svačiji drugi već je zamišljen, ja samo moram slijediti Pravi put i što manje skretati s njega, jedini Isus ne skreće.

 

Kad je pjesma završila, folklorašica koja mi je govorila da ću sama shvatiti što se dogodi na duhovnoj, okrenula se prema meni i rekla: ,,Sad znaš''. Cijelu večer su mi se te dvije riječi vrtjele u mislima. Sada stvarno znam, Isus od mene želi da Mu vjerujem, da imam povjerenja i ništa mi se loše ne može dogoditi.


Tako je ta večer razjasnila moj život, ojačala vjeru i trudim se što više slijediti savjete sestre Ljilje i nakon seminara. Vjerujem da će ovo uzbuđenje proći, ali ja svoje iskustvo nikada neću zaboraviti i preporučavam onima koji najmanje vjeruju u ovu moć da dođu na duhovnu obnovu (za folkloraše čak bez posta) jer nitko ne ode razočaran i ravnodušan.


Sve treba predati u Božje ruke i nikada ne posumnjati, ako vam se u životu događaju loše stvari sve je to s nekim razlogom, uvijek se moglo dogoditi gore. Slučajnosti ne postoje, u to sam se uvjerila mnogo puta, Bog nam često preko sitnica daje do znanja da je UVIJEK TU samo što mi to često zaboravimo a duhovne obnove služe da nas podsjete tome.


Isus je tu, voli nas i štiti. Potrebno mu je samo otvoriti srce, sjetiti se zahvaliti i naravno, vjerovati!

 

 

Ostale fotografije možete pogledati na našoj Facebook stranici!

uhakud.info