Svatko ima svoga djeda, UHAKUD je pronašao svoga. 


28. lipnja 2014. godine otišli smo u Ljubuški po preporuci člana našega upravnog odbora gospodina Mladena Grgića da upoznamo nevjerojatnog čovjeka gospodina Veselka Bilića. Ukratko vam donosimo par informacija koje smo u razgovoru s našim Veselkom saznali.


Veselko Bilić rođen je kao osmo dijete u obitelji Bilić 8. prosinca 1919. godine, na pitanje koliko je djece njegova majka rodila misli da je bilo 13 ili 14 što živih što mrtvih, a na kraju ih je ostalo živih osmero. Rođen je u Lisicama od majke Kate rođene Kraljević također iz Lisica. Oženjen, sada udovac, imao je dva sina, nažalost više nisu živi, trenutno živi s unukom i njegovom ženom.


Zanimljivost našega Veselka je da je on jedan od prvih svirača Limene glazbe koja je svoj prvi nastup imala 1933. godine. On je tada bio dječak koji je hrabro pristupio sviranju, isprva je sviro tamburu i išao na pjevanje u zbor kod Fra Rude Mikulića (još dok Limena glazba nije ni postojala) zatim je osnutkom Limene glazbe počeo svirati prvu kornu, zatim drugu trubu b. Čitav svoj život proveo je uz glazbu i oko glazbe, veselje i tugu dijelio je prijateljima glazbarima, a u razgovoru s njim saznali smo kako se još uvijek sjeća nekih pokojnih ljudi iz glazbe Široki Brijeg, Mostar, Trebižat. Kaže kako glazbu čini minimalno dvanaest ljudi, ispod toga on ne priznaje ništa. Veliku tugu u njegovom pogledu osjetili smo kada smo ga upitali što misli kako riješiti problem ne funkcioniranja glazbe u Ljubuškom, te što bi poručio mladima, kao pravi mudri starac odgovorio je kako je to teško pitanje na koje on ne zna pravi odgovor. S glazbom je proputovao cijeli svijet, upoznao mnogo prijatelja, živio jedan ispunjen dobar društveni život, kojega danas nažalost u ovom smislu u Ljubuškom nema. Pitamo se kako danas osamdeset godina poslije u Ljubuškom i u ostalom dijelu Bosne i Hercegovine Puhački orkestri umiru. Što je razlog tomu? Je li to samo politika ili su u pitanju i duhovne zaostalosti kod ljudi koji bi se trebali malo više žrtovati po tom pitanju. Ne vjerujemo kako je 1933. godine stanje u kulturi bilo bolje nego danas, možda su samo ljudi seljaci kao naš Veselko bili malo veselijeg duha i spremniji na žrtvu , a duhovne vođe kao fra Rudo imali su viziju koja nam danas fali. Nažalost!

 

Izrazgovora s djedom Veselkom saznali smo kako on danas još uvijek aktivno obrađuje svoj vinograd, redovito šeta po gradu, čita bez naočala i uživa u životu bez obzira na sve nedaće koje su ga snašle. Na samomu kraju kada smo se rastavljali upitao je: A tko će platiti piće?

 

Ispod donosimo nekoliko fotografija s našega susreta s Veselkom Bilićem, te tekst koji je objavljen 1933. godine, izvješće s prvoga nastupa kojeg je napisao Kasim Gujić:


POSVEĆENJE NOVOOSNOVANE HUMSKE GLAZBE NA HUMCU (LJUBUŠKOM)


Mladi i agilni franjevac Rude Mikulić već nekoliko godina radi na organizaciji pjevačkih zborova u zapadnoj Hercegovini. Kad su organizirani i uvježbani zborovi povela se akcija, da se osnuje i seljačka glazba. Financijska strana bila je slaba, ali je Fra Mikulić osnovao i posebni odbor za kupljenje milodara. Prije 5 mjeseci glazba je došla, te se od tog doba sva pažnja posvetila vježbanju. Zborovođa glazbe kao i svih pjevačkih društava je Fra Rudo Mikulić. Njegovim radom i trudom seljaci su se toliko izvježbali da je glazba na Novu godinu imala pred crkvom sv. Ante na Humcu prvi nastup, kad je obavljena posveta glazbe, Hrvatski puk iz svih krajeva Hercegovine i Dalmacije pohrlio je tog dana na Humac da prisustvuje toj svečanosti. Pročelništvo kumstva imao je župnik Fra Sebastijan Lesko. Kum glazbala bio je dr. Petar Nuić i fra Grgo Vasilj. Pri kraju svečanosti priredjen je u franjevačkom samostanu na Humcu svečani banket, kojem su prisustvovali izaslanici raznih ustanova kao i svi kumovi svih glazbala.

 

 


Tekst napisao i razgovor vodio:
Vedran Vidović,
predsjednik UHAKUD u BiH

 

uhakud.info